Da bi se otpuhnule četiri svjećice u kulturi koja sebe voli doživljavati tradicionalnom, ne treba mnogo daha. Četiri godine znače još istu generaciju gledatelja i time njihova velika očekivanja, a s naše strane nove izazove u izboru predstava. Estetsku legitimaciju Festivala svjetskog kazališta čine umjetnička djela redatelja kao što su Robert Lepage, Pjotr Fomenko, Jozef Nadj, Luc Bondy, Eugenio Barba, Thomas Ostermeier, Antonio Latella, Andrej Žoldak, Rezo Gabriadze, Krystian Lupa, Eimuntas Nekrošius, François-Michel Pesenti, Rimas Tuminas, Pippo Delbono, Alvis Hermanis te ove godine Peter Brook, Lev Dodin, Oskaras Koršunovas, Jan Fabre, Danio Manfredini. Festival svjetskog kazališta od početka nailazi na odobravanje profesionalaca i zagrebačke publike. Polemike i konflikti samo su mu učvrstili razloge postojanja i status. Estetske (i političke) dileme, borba za afirmaciju građanske svijesti i umjetničke savjesti, a i povremena didaktička nagnuća, mobiliziraju nas oko ideje festivala koji slavi suvremenu kreaciju, jedinstvenost užitka u kazališnom činu i osjećaj pripadnosti široj europskoj kulturnoj zajednici.

Doajen koji obilježava ovaj festival je Peter Brook. Njegova predstava “Sizwe Banzi je mrtav” svojom jednostavnošću i humanošću propisuje etiku i estetiku Festivala. Jan Fabre, baš kao i Brook, predstavlja se performansom u kojem svoj umjetnički genij povezuje s Warholom, Forsytheom i hrvatskom plesačicom međunarodne karijere Ivanom Jozić. Lev Dodin je veliko ime u nizu majstora koje Festival prvi put predstavlja u Hrvatskoj. Njegov originalni korski rukopis jedinstven je u svjetskom kazalištu, a predstava “Moskovski zbor“ satiričan je i melankoličan prikaz komunističkih pedesetih. Oskaras Koršunovas dobitnik je ovogodišnje Europske nagrade za novu kazališnu realnost. Nakon Nekrošiusa i Tuminasa, susret s njim nastavlja priču o litavskome teatarskom čudu. I na koncu, subverzivna i u umjetničkom smislu ustrajna i osobna adaptacija Genetovog romana “Gospa od cvijeća“ u režiji Danija Manfredinija, autora bliskog samozatajnoj struji talijanskog kazališta koju je Festival svjetskog kazališta predstavio kroz djela Antonija Latella i Pippa Delbona. Ti redatelji sa svojim ansamblima nastavljaju našu zajedničku avanturu prema jednom kazalištu koje briše očekivanosti te razbija ogledalo izvjesnosti i jednoobraznosti, idući prema kazalištu drugačijih društvenih i estetskih iskustava. Dubravka Vrgoč i Ivica Buljan