Athol Fugard, John Kani, Winston Ntshona
redatelj
Peter Brook
dizajn svjetla
Philippe Vialatte
scenografija
Abdou Ouologuem
nastupaju
Habib Dembélé, Pitcho Womba Konga
produkcija
Marko Rankov
Théâtre Bouffes du Nord, Pariz, Francuska Théâtre Bouffes du Nord, Paris, France
PETER BROOK
Peter Brook, jedan od najvažnijih redatelja suvremenog teatra, režirao je nekoliko predstava u Engleskoj za Royal Shakespeare Company prije nego što je godine 1971. osnovao svoj dramski centar u Parizu. Centar se centar smjestio u kazalištu Bouffes du Nord te postao poznat kao Centre international de créations théâtrales. Brookov izvorni pristup teatru sastoji se od otvorenosti prema svim formama, svim kodovima kazališne izvedbe bilo da su sa Zapada, s Istoka ili iz Afrike. U svojoj je trupi angažirao ljude iz cijelog svijeta, a svaki član donosi svoje dramske metode, istodobno ih izlažući i obogaćujući.
I njegova je publika prepoznala taj nezasitni interes za različite svjetove, proširujući svoje vidike djelima poput “Mahabharate”, “Ja sam fenomen” ili “Kostimi”, također obnavljajući susret s klasičnim dramama poput Shakespeareova “Hamleta” ili Čehovljeva “Višnjika” - koje Brook predstavlja u novim formama, u neumornu nastojanju da pozornicu učini nezaobilaznom u propitivanju “istine života”.
Peter Brook također režira opere i filmove, a napisao je nekoliko teatroloških djela u kojima smiono istražuje kazališne fenomene svoga vremena.
Dramski tekst Sizwe Banzi je mrtav napisali su 70-ih jedan bijeli i dva crna pisca. Povijesno je povezan s razdobljem aparthejda u Južnoafričkoj Republici, a ispisan iz svakodnevice dvaju naselja-geta oslikava stvarni život crnog stanovništva. Satirična komedija što izaziva surov smijeh napisana je iz potrebe da uputi gledatelja na borbu protiv okrutnosti svakodnevice.
Petera Brooka ponajviše zanima izravan kontakt sa zbiljom kroz kazalište te ovom predstavom nastavlja svoj dijalog s Afrikom i afričkim umjetnicima, posebice s Habibom Dembeléom. Autori predstave koriste se potragom glavnog lika Sizwea Banzija za “ispravnim papirima” da bi ocrtali nasilje i nehumanost aparthejda, pretvarajući ga u nešto patetično i uzaludno, te predviđajući njegov slom. Kao kazalište otpora, svojim humorom, ironičnom i smiješnom distancom, Bookova predstava nadilazi razloge što su potaknuli njezin nastanak i predstavlja univerzalnu priču koju sve češće čujemo u svijetu u kojem je sve teže prihvatiti takozvane nepravilne situacije. “Što se događa u prokletom svijetu? Jesam li ikome potreban? Što nije u redu sa mnom?”… Koliko Sizwea Banzija danas postavlja ova pitanja?
