Festival svjetskoga kazališta održava se ovoga rujna peti put u Zagrebačkom kazalištu mladih, HNK-u i Komediji, a šest kazališta iz Njemačke, Francuske, Rusije, Slovenije, Mađarske i Turkmenistana prikazat će predstave obilježene umjetničkom strašću, inovativnim karakterom i istraživačkim duhom.
Prvim predstavljanjem u nas, berlinski Schaubühne s „Norom“ u režiji Thomasa Ostermeiera jezgrovito je označio estetiku i etiku festivala. To je suvremeno kazalište koje favorizira novu dramaturgiju ili poznate tekstove interpretira u svjetlu društvenih promjena. Biti u službi kritičke produkcije ili ispunjavati kulturološke i socijalne zadaće urbane zajednice. Drugi susret sa Schaubühne dovodi nam „Smrt trgovačkog putnika“ Luka Percevala. Klasično djelo američkoga psihološkog realizma postavljeno je u njemačko, ali i svjetsko neoliberalističko okružje. Beskrupulozna mašinerija profita devastira pejzaž niže srednje klase. Nogometomanija, pivo, depresija i šverc otkrivaju svježe lice Millerove drame.
Joël Pommerat stilski savršeno odmjereno djelo „To dijete“ konstruira iz šokantnih prizora nastalih iz serije razgovora o odnosu djece prema roditeljima. Socijalno osviješten, on je prije svega umjetnik jake geste i suočava nas bez moralne osude s neostvarivim modelom obiteljske sreće za kojim snažno patimo.
I lucidan interpret klasika Arpád Schilling zanima nas kao savjestan i angažiran autor. „Blackland“ sarkastično se ceri političkoj eliti koja se obogatila drskom pljačkom narodne imovine i dekadentno se zabavlja u nesrazmjeru s pukom koji gaca blatom Crne zemlje.
„Sumrak bogova“ Luchina Viscontija klasično je djelo europskoga autorskog filma i perverzan prikaz dekadencije u doba fašizma. Diego de Brea, posve na tragu nove osjećajnosti, uzima predložak i provjerava ga u novom estetskom ključu, u vremenu koje je, odbacivši humanističku kulturu, izgubilo osjećaj za savjest i odgovornost.
Anna Mele iz Turkmenistana, zemlje nad kojom se nadvijaju petrolejski dimovi diktature, sam glumi u „Kralju Learu“. Svoj teret, svoju pozornicu nosi na leđima i vraća kazalište njegovim ludičkim korijenima, djetinjemu, ritualu u kojemu se, kao kod Kantora, teatar približio tajni smrti.
Za Pjotra Fomenka kazalište je umijeće glume, a režija život s glumcima. „Tri sestre“ su kazališna ikona gomilom interpretacija ispražnjene prvotne priče. Poput restauratora, Fomenko nas u svom zadnjem remek-djelu suočava s tragičnom ljepotom Čehovljeve dramaturgije.