KRALJ LEAR
| Autor: | William Shakespeare |
| Redatelj: | Ovliakuli Kođakulijev |
| Glumi: | Anna Mele |
O redatelju:
Ovliakuli Kođakulijev rođen je u Turkmenistanu 1959. godine. Završio je režiju na Kazališnom institutu u Taškentu (1986. godine). Od 1988. do 1989. godine radi u umjetničkoj radionici u Tbilisiju pod vodstvom M.Tumanishvillija. Od 1986. do 1990. godine umjetnički je ravnatelj Dramskog i glazbenog kazališta u Turkmenistanu, a potom (od 1991. do 1993. godine) i Kazališta mladih u Aškabatu.
Kođakulijev je radio s kazalištima iz Turkmenistana, Ukrajine, Kirgistana, Kazahstana, Rusije i Uzbekistana. Potpisuje režiju više od 50 predstava: prema djelima Williama Shakespearea, Oscara Wildea, K.Abéa, Thomasa Manna,Euripida, Garcia Lorce, Sofokla, Alishera Navoïe.
Redatelj je filma „Kralj Edip“ i dokumentarnog filma o Savitckom.
Primio je brojne nagrade za režiju na međunarodnim festivalima u Njemačkoj, Poljskoj, Italiji, Švicarskoj, Rusiji i Finskoj. Trenutno je najcjenjeniji redatelj središnje Azije.
Ovliakuli Kođakulijev je turkmenski izbjeglica koji živi u Uzbekistanu.
O predstavi:Potrebno je mnogo glumaca da se ispriča povijest staroga kralja Leara koji je odlučio razdijeliti kraljevstvo između tri kćeri u zamjenu dokaza njihove kćerinske ljubavi. Dvije starije hvale izvrsnost svog oca, treća, Kordelija, ne pristaje na to iz poštenja: ocu ne laskamo, volimo ga kao što kći mora voljeti oca. Lear, s nepravom uvrijeđen, lišava je nasljeđa. To je početak tragedije i propasti kralja u kojoj će se izredati brojne osobe među kojima i Vojvoda od Gloucestera kojem će, jer je ostao vjeran starom kralju, iskopati oči i on će lutati slijep po pustopoljini.
Dovoljan je samo jedan čovjek da ispriča takvu priču. Od pradavnih vremena, kao u Šeherezadi, bard pripovijeda epopeju svijeta. Dovoljni su njegov glas, oči, kretnje, nekoliko dodataka ili primitivni glazbeni instrumenti. Vidimo kako na pozornicu izlazi muškarac neodredivih godina, lutalica pristigao iz daleka. Kaska, glumi konja kao što to rade djeca, kruži po okrugloj pozornici, zvuk zvončića ritmizira njegov kas, u rukama nosi zavežljaj pričvršćen komadićima drveta, a na leđima mu stara vreća u kojoj je uvijen izlizan tepih. Iscrpljen je, ruši se. Zatim se pridiže, rasprostire tepih, po njemu raspoređuje tri komada drveta što će predstavljati tri kćeri kralja Leara. On je Lear i pripovijeda njegovu povijest. Jedna zaimača, malo zrnja, primitivna tambura, nekoliko komada tkanine i krpena lutka ukrašena malim zrcalom dovoljni su da u malo više od sat vremena ispričaju dugačku tragediju s pet činova. Emocija je snažna. Publika kliče glumcu. Taj glumac je Anna Mele. Odakle dolazi? Iz zemlje po imenu Turkmenistan, najpustinjskije od svih zemalja Središnje Azije koje su, prije nego su se osamostalile, bile dio sovjetskog carstva. Jezik kojim govori i na kojem igra Shakespearea je turkmenski. Anna Mele dolazi iz zabiti čija beskrajna pustinja Karakorum zauzima velik dio teritorija. Rođen je i odrastao u Kizyl Arvatu, gradiću poznatom po tepisima, njegova majka ih je izrađivala cijelog života. Njegov otac je vozio konjska, a zatim je prešao na benzinska kola. Mali Mela je pohađao školu, a kada mu je bilo jedanest godina, vidio je predstavu umjetnika iz Aškabada, glavnoga grada.
"Taj čovjek bio je grom iz vedra neba. Nije bio osobito poznat, ali ljudi iz puka su ga veoma voljeli, iz njega je izlazilo nešto snažno". Sin Mela nije poslušao oca koji ga je već vidio kao liječnika. Po završetku gimnazije otišao je u Aškabad. Nedostaje mu šarma, ali ne i topline. Ali mladog Anna Melea baš briga: upisao se na filmski fakultet. Obrazovanje će morati prekinuti zbog služenja sovjetske vojske i provest će dvije godine kao vojnik u Afganistanu. Po povratku je primljen u umjetnički institut. Tu loši profesori podučavaju maglovite osnove glumačkog umijeća prema razvodnjenoj metodi Moskovljanina Konstantina Stanislavskog. Ukratko, Anna Mele ubrzo shvaća da mora sam raditi. To i čini. U aškabaskom kazalištu mladih sreće redatelja Ovliakulija Kodžakulijeva. Uvažavaju se međusobno i odlučuju raditi zajedno, a 1997. su osnovali kazalište Awara, prvo nezavisno turkmensko kazalište. Awara znači hodočasnik.
Život je učinio da je Ovliakuli morao pobjeći u Taškent, u Uzbekistan, u susjednu zemlju. Anna Mele ostaje u Aškabadu. "Bio sam kao siroče. Otišao sam do njega u Taškent i rekao mu: napravi od mene što želiš. Kako sam mnogo radio Shakespearea, nakon tjedan dana odlučili smo se za "Kralja Leara". Ponovno smo se našli u Lavovu u Ukrajini pripremajući ovu predstavu koja je trebala sudjelovati na festivalu kojim se slavila petogodišnjica nezavisnosti Turkmenistana“. Otada se Anna Mele neprekidno skita sa svojim Learom.