SUMRAK BOGOVA
| Redatelj: | Diego de Brea |
| Dramaturgija: | Diana Koloini |
| Scenografija: | Diego de Brea |
| Kostimografija: | Leo Kulaš |
| Izbor glazbe: | Diego de Brea, Silvo Zupančič |
| Zvuk: | Silvo Zupančič |
| Zvučne ilustracije i atmosfere: | Silvo Zupančič |
| Rasvjeta: | Diego de Brea |
| Oblikovanje maske: | Barbara Pavlin |
| Glume: | |
| Sandi Pavlin | Barun Joachim von Essenbeck |
| Maruša Geymayer-Oblak | Barunica Sophie von Essenbeck |
| Matija Vastl | Martin von Essenbeck |
| Uroš Maček | Friedrich Bruckmann |
| Ivan Godnič | Barun Konstantin von Essenbeck |
| Željko Hrs | Günther von Essenbeck |
| Pavle Ravnohrib | Herbert Thallman |
| Romana Šalehar | Elisabeth Thallman |
| Nataša Travnikar | Thilde Thallman |
| Dario Varga | Von Aschenbach |
| Boris Kos Janek | majordom |
| Jadranka Tomažič | guvernanta |
| Ivan Rupnik | Ikona |
| Olga Grad | Olga |
| Kristina Čufar Lisa | Židovska djevojčica |
| Staša Miklavec | Žena |
| Valerij Jeraj | Njemački oficir |
| Boštjan Kljakič | Njemački oficir |
| Štefan Marčec | Njemački oficir |
| Mitja Trampuš | Njemački oficir |
O redatelju:
Diego de Brea rođen je 1969. Studirao je komparativnu književnost i povijest umjetnosti na Filozofskom fakultetu u Ljubljani. Kazališnu režiju upisao je 1995. Autor je značajnih predstava u slovenskim institucionalnim i nezavisnim kazalištima. Zanimaju ga različiti žanrovi, od omladinskih predstava do lutkarskih (režirao je i lutkarsku operu), preko autorskih projekata, klasičnih i suvremenih komada, do glazbenog vodvilja. U posljednjim je svojim projektima autor scenografije, kostima i dizaner rasvjete.
Najvažnije režije su mu:
|
Sumrak bogova predstava je nastala prema scenariju Nicola Badalucca, Enrica Mediolija i Luchina Viscontija za istoimeni film u režiji Luchina Viscontija, prvi iz njegove takozvane Germanske trilogije, u koju kritičari i teoretičari uvrštavaju još Ludviga i Smrt u Veneciji.
Priča se bavi usponom nacizma, a pod lupu su postavljeni kapitalistička obitelj von Essenbeck i njezin pad u trenutku kad je osobni moral mrtav, a u elitnom je društvu sve dozvoljeno. Središnja fabulativna linija prati veze između krupne industrije i nacističkog režima, a Visconti je zasniva na volji za moć, uspostavlja je i potvrđuje preko dekadencije. Stari svijet oko glavnih junaka se srušio, a novi, koji tek nastaje, kod Viscontija predstavljaju ambiciozni Bruckmann (Dirk Bogarde) i neurotični Martin (Helmut Berger): to je svijet u kojem vladaju prijevare, incest, silovanja, pedofilija i umorstva. Na koncu preživljavaju samo oni koji mogu bez ikakve zadrške sudjelovati u zločinačkoj politici, oni koji stupaju u apsolutno zlo.
Visconti je u svoju priču o nacizmu, u kojoj se inače poziva na brojna povijesna istraživanja, upleo najrazličitije motive iz nekih od temeljnih djela europske književnosti, od Shakespeara, koji je s Macbethom (motiv umorstva kralja, odnos Bruckmanna i Sophie …) i Hamletom (odnos sina i matere) možda najintenzivnije nazočan, do Eshila (struktura scenarija slijedi Orestiju), Dostojevskoga (silovanje i samoubojstvo djevojčice iz romana Bjesovi), Wagnera, Thomasa Manna (Buddenbrookovi) …, sve to je prosijao kroz kronologiju realnih povijesnih događaja između godina 1933., kad je 27. veljače zapaljen Reichstag, i 1935., točnije, razdoblja u kojemu je Hitler s nevjerojatnom brzinom uspio promijeniti Njemačku.
Diego de Brea, jedan od najintrigantnijih slovenskih redatelja srednje generacije, te se problematike prihvatio na svoj surovo neposredni, beskompromisni, a s druge strane naglašeno estetiziran način, koji inspiraciju pronalazi u bogatoj riznici zapadnoeuropske vizualne umjetnosti i koji mu je pribavio naklonost gledatelja i stručne javnosti u Sloveniji i u inozemstvu: »… odbacio je tradicionalnu dekoraciju kazališne mimetičnosti i samoograničio se samo na neke od primarnih znakova kazališnog jezika (svjetlo, glazba i kostimi). U gledateljev fokus naglašeno postavlja glumačku kreaciju kao temeljno artikulacijsko sredstvo i način neprestano obnavljajućeg dijaloga i konflikta između igre povijesnoga svijeta s jedne te kazališnoga sada i ovdje s druge strane«, zapisano je u obrazloženju žirija Borštnikovih susreta koji je Diegu de Brei dodijelio nagradu za estetski proboj.