COMPAGNIE LOUIS BROUILLARD, Francuska
TO DIJETE

Autor:	Joël Pommerat
Redatelj:	Joël Pommerat
Glazba:	Antonin Leymarie
Aymeric Avice, Guillaume Dutrilleux: truba Boris Boublil: sintesajzer Antonin Leymarie: bubnjevi Rémi Sciuto: saksofon Fred Pallem: gitara, bas gitara
Scenografija i svjetlo:	Éric Soyer
Kostimografija:	Isabelle Deffin
Zvuk:	François, Grégoire Leymarie
Rekviziti:	Thomas Ramon
Dokumentacija:	Evelyne Pommerat
Rasvjeta:	Renaud Fouquet
Zvuk:	Grégoire Leymarie
Produkcija:	Compagnie Louis Brouillard
Koprodukcija:	L’Espace Malraux - Scène nationale de Chambéry et de la Savoie, Théâtre Brétigny- Scène conventionnée du Val d’Orge, la Ferme de Bel Ebat de Guyancourt, Théâtre de La Coupe d'Or - Scène conventionnée de Rochefort, Théâtre Paris-Villette.

Glume:

Saadia Bentaïeb, Agnès Berthon, Lionel Codino, Ruth Olaizola, Jean-Claude Perrin, Marie Piemontese

Predstava traje 70 minuta bez pauze.

O autoru i redatelju:

Joël Pommerat rođen je 1963. g. u Roanneu. Pisac je i kazališni redatelj. Godine 1990. osniva kompaniju Louis Brouillard i s njom postavlja nekoliko dramskih djela, među kojima su Pôles (Polovi, 1995.) u Centre Dramatique National des Fédérés, Treize étroites têtes (Trinaest uskih glava, 1997.), Mon ami (Moj prijatelj, 2001.) u Théâtre Paris-Villette, Qu'est-ce qu'on a fait? (Što smo to učinili?, 2003.) u Centre Dramatique National de Caën, Au monde (Na svijetu, 2004.) u Narodnom kazalištu u Strasbourgu, Le Petit Chaperon rouge (Crvenkapica) u Brétigny-sur-Orge, D'une seule main (Jednom rukom, 2005.) u Centre Dramatique de Thionville i Marchands (Trgovci, 2006.) u Narodnom kazalištu u Strasbourgu.

Za Joëla Pommerata i sve njegove suradnike scenska umjetnost je kolektivno djelo. Osjetilni i perceptivni elementi predstave nisu dodatak njezinu pisanom obliku, već su otpočetka sastavni dio njezina pisanja. Šumovi i glazba, tijela i kretnje, neznatne slučajnosti, sve pridonosi, u jednakoj mjeri kao i pisanje, kreativnom procesu koji je moguće voditi jedino višeglasno.

Crvenkapica, Na svijetu i Trgovci prikazani su na 60. festivalu u Avignonu. Trgovci su izvođeni pred prepunim gledalištem u Théâtre Paris-Villette u jesen 2006. godine.

Joël Pommerat je umjetnički suradnik Scène nationale de Chambéry et de la Savoie do 2008. godine. Kompanija Louis Brouillard rezidentna je trupa u Théâtre Brétigny od 1997. i u Théâtre des Bouffes du Nord od 2007. na tri godine.

Sve njegove tekstove objavio je izdavač Actes-Sud-Papiers, a neki su prevedeni na strane jezike.

O predstavi:

"Napraviti predstavu na temu roditeljstva temeljenu na iskazima stanovnika naselja u mjestu Hérouville St. Clair, prikazati je u domovima kulture u općini Caën, i omogućiti interakciju s publikom..."
Ovo je ukratko narudžba kako su mi ju je prije četiri godine predočili iz fonda Obiteljske skrbi Calvados.
Pomislio da takav projekt predstavlja stupicu za redatelja. Ono što mene zanima ne slaže se sa zanimanjem socijalnog radnika.
Nisam se mogao obvezati odgovoriti na brojna očekivanja socijalne ustanove.
Pristajući na razočaranje, pomalo sam razaznao moguću zanimljivost ovog rada: spojiti pojedince oko jednostavnih pitanja o društvu i životu, omogućiti razgovor ljudi iz istog kvarta, između umjetnika i publike, spojiti područja koja se više ne dodiruju: socijalno i umjetničko.
Prekoračiti pregrade navike: večer poezije, kvartovsko okupljanje, politički skup, debatni klub, piće s prijateljima. Vratiti konkretno u kazalište. Pošao sam u susret stanovnicima s kojima sam se obvezao na dijalog o pitanju bez kraja : "što znači biti roditelj danas?"
Deset dana života posvetio sam razgovoru sa strancima o tako bitnim pitanjima vezanima za obitelj, ulogu roditelja, vlastitu povijest djeteta, svoje porijeklo i odgovornost.

Nisam očekivao da ću iz dijaloga s tom skupinom majki sakupiti takvu zbirku svjedočanstava, tako potresnih jer su bešćutna. Nisam očekivao da će se želja za govorom ovih žena pokazati kao istinska potreba za riječju.
Polazeći od te izmjene riječi, koja je mogla završiti na socijalnim, povijesnim, ekonomskim općenitostima, napisao sam seriju tekstova o odnosima između djece i roditelja, između roditelja međusobno, kao odjek svih tih dobivenih svjedočanstava. I tako je prirodno govor postao pokretač likova u mojoj drami...
U pisanju nisam izravno preuzeo neku ispričanu povijest. Čak me je inspirirao prizor jednog drugog dramatičara, Edwarda Bonda.
Način da najispravnije izrazim ta svjedočanstva doživio je kroz preoblikovanje, pa i ponovno otkriće stvarnosti, jer se kazalište ne može usporediti s televizijskim dokumentom. Ne vjerujem da kazališna predstava može promijeniti tijek nečijeg života, ali svejedno sam napisao i režirao ovu predstavu za određene gledatelje. Mislio sam na nekoga tko bi sebe bio uvjerio da je roditeljska sreća norma, da bi čak bilo nešto sramotno u tome da ne moramo doći do savršenstva u građi života, kao dijete, kao roditelj. Mislio sam na nekoga koga je ovaj naš "najbolji mogući svijet" slomio u njegovoj tišini, njegovoj samoći, da se na koncu ne doživljava kao ravnopravni dio ljudskog društva, jer su njegova stvarnost roditelja i obiteljska povijest tako malo sukladne s idealnim modelima koji danas služe kao referencija... idealna majka, idealan otac, idealno dijete, idealna obitelj, sve te uzvišene vrline i lijepi osjećaji što idu s tim, da smo na koncu svi u opasnosti da ih ponekad uzmemo kao stvarnost.