TRI SESTRE
| Autor: | Anton Pavlovič Čehov |
| Redatelj: | Pjotr Fomenko |
| Suradnik redatelja: | Ivan Verhovyh |
| Scenografija: | Vladimir Maksimov |
| Kostimografija: | Marija Danilova |
| Glume: |
Madlen Džabrailova Ksenija Kutepova Polina Kutepova GalinaTjunina Karen Badalov Andrej Kazakov Kirill Pirogov Tagir Rahimov Jurij Stepanov Rustem Juskaev |
Predstava traje 3 sata i 50 minuta. Predstava ima 2 pauze.
O redatelju:
Pjotr Fomenko legenda je ruskog i svjetskog kazališta. Studirao je kod vrhunskih moskovskih učitelja Gorčakova, Petrova i Gončarova, a od 1971. do 1981. radi u lenjingradskom kazalištu Komedija čiji je bio i direktor. Profesor na glasovitu GITISU postaje 1981. i odgojio je generacije ruskih glumaca i redatelja. Vlastito kazalište osniva 1993. u starome ruševnome moskovskom kinu, a ove godine grad Moskva mu u znak počasti otvara sasvim novo moderno kazalište. Sa svojim bivšim učenicima Fomenkima, kako ih od milja nazivaju, obišao je gotovo cijeli svijet.
Kao redatelj ostvario je šezdesetak predstava. Antologijske su njegove režije Ostrovskog, Puškina i Tolstoja.
O predstavi:Uobičajeni tijek života: rođendan, maškare, pijančevanje doktora, odlazak časnika, čaj, pita, pasijans, zima, proljeće, ljeto, jesen… U dosadnoj svakodnevici i uobičajenome maštanju o odlasku u Moskvu sporo i nepovratno prolazi život. Život koji je pun želje za ljubavlju i priča o radu, radosnih priznanja i mučnih nedorečenosti. U kući gdje plačući priznaju da se ne vole i, smijući se govore o propalom životu. „Što da radimo, treba živjeti!...“
„Tri sestre“ je prva predstava Čehova u Radionici Pjotra Fomenka. Ideja je odavno „visjela u zraku“. Samo po sebi to je razumljivo: prema općem mišljenju Fomenkovo kazalište ima žensko naličje. Galina Tjunina, Kseniya i Polina Kutepova, Madlen Džabrailova – četiri izvanredne glumice stvorene da glume Čehovljeve „četiri inteligentne žene“.
Snaga i interes drame i Fomenkova teatra time ne završavaju. Čehovljeva otrežnjujuća priča o protraćenim životima onih koji se kreću oko triju mladih, pametnih i živahnih sestara Prozorov još je tmurnija nego inače. Možda je to normalno kada ova teška, zahtjevna drama dođe u Fomenkove nježne, sanjarske ruke u kojima sve krhko postaje lomljivo, a prozirno postaje prozračno. Na početku predstave publiku od glumaca odvaja običan zastor, pa tako pozornica izgleda kao da je preko nje netko prešao zračnim kistom. Do prvoga velikog reza tako zamagljena prizora dolazi tek kad sestre spomenu majčin grob. Zastor se tada naglo odmakne, iznenada stavljajući sve u realističan i oštar fokus.
Čehovljeva drama smještena u dosadan provincijski gradić čiji je jedini smisao postojanja to što je u njemu vojska, često se smatra istraživanjem nostalgije jer sestre venu za dobrim starim danima kad su im roditelji bili živi, a kuća puna zanimljivih ljudi. Njihov slavni poklik „U Moskvu! U Moskvu!“ postao je simbol želje povratka u izgubljenu i bolju prošlost. Ali Čehov nikada ne bi tako dugo ostao popularan da mu je jedini cilj bio pobuditi nostalgične osjećaje prema onome što smo nekoć voljeli ali više ne možemo imati.
Čehov je zapravo gledao u budućnost. A u slučaju Tri sestre, budućnost doista nije obećavajuća. Kako Čehov daje naslutiti, to je prirodni tijek života – on prolazi zabrinjavajućom brzinom, a da mi to ni ne primjećujemo, i ubrzo nam preostaje sve manje onoga što našemu postojanju daje smisao. Stavljajući u fokus taj nemilosrdni proces kojim nade, sposobnosti i mogućnosti umiru, Čehov se okanio sentimentalnosti nostalgije i strmoglavio se u tragediju. Fomenko ga je onamo hrabro pratio.
Tu je i zvučna atmosfera koja zbivanjima daje smirujući efekt – u pozadini se čuje pravi koncert kojekakvih zvukova, uključujući uzdahe, jecanje, zvižduke, lupanje i glasno zatvaranje knjiga. No, taj je efekt varljiv i prolazan poput nada iz sanjarija mladih. Čehov je napisao dramu o tome kako brzo možemo izgubiti ono što nas čini živima, a Fomenko je to prenio na scenu pri tom i ne trepnuvši.
Gostovanja i nagrade:
|