Needcompany,
Bruxelles

ISABELLINA SOBA

„Smijte se i budite nježni prema nepoznatom.“

Isabellina soba krije tajnu. Ona je mjesto laži. Mjesto laži koja vlada Isabellinim životom. Ta laž je slika. Egzotična slika. Slika pustinjskog kraljevića. Isabella je kći pustinjskog kraljevića koji je nestao tijekom ekspedicije. Tako su joj rekli Arthur i Anna, njezini posvojitelji. Živjeli su skupa u svjetioniku na otoku na kojem je Arthur bio svjetioničar. Poput otoka, svjetionik je područje prijelaza: između mora i kopna, između čvrstoga i tekućega, između unutra i vani. Svjetionik je izgrađen na kopnu, no žudi za morem. Isabella žudi za pustinjom, za pustinjskim kraljevićem, za Afrikom.

Tako počinje životna priča slijepe starice Isabelle. No uskoro postaje jasno da se iza priče o pustinjskom kraljeviću krije stravična, neizgovoriva istina. Anna i Arthur ne mogu živjeti sa svojim tajnama i okreću se alkoholu. Anna umire, a Arthur se baca u more. Isabellina potraga za ocem, pustinjskim kraljevićem, ne odvodi je u Afriku već u parišku sobu, prepunu antropoloških i etnoloških predmeta.

Isabella ispreda priču o svome životu, ali nikomu je ne pripovijeda. Svi koji su joj nekoć bili važni pripovijedaju je s njom; mnogi od njih su mrtvi: Arthur i Anna, njezini ljubavnici Alexander i Frank. Oni ne samo da zajedno pripovijedaju Isabellinu priču, već je i pjevaju. Ovo nije prvi put da se u nekom komadu Jana Lauwersa svira i pjeva, no nikad prije to nije djelovalo tako otvoreno, tako privlačno. (Erwin Jans)

Jan Lauwers (Antwerpen, 1957.) umjetnik je koji stvara u gotovo svim medijima. Tijekom proteklih dvadeset godina proslavio se pionirskim teatarskim radom s družinom Needcompany utemeljenom 1986. u Bruxellesu. S godinama je stvorio i golem opus umjetničkih radova koji su 2007. bili izloženi u bruxelleskom Centru za kulturu i umjetnost Bozar. Lauwers je studirao slikarstvo na Umjetničkoj akademiji u Ghentu. Krajem 1979. okuplja oko sebe grupu ljudi s kojima osniva Epigonenensemble. G.odine 1981. ta se skupina preobražava u kolektiv Epigonentheater zlv, koji sa svojih šest scenskih produkcija na prepad osvaja kazališni svijet. Jan Lauwers zauzima značajno mjesto u pokretu za radikalnu promjenu u Flandriji ranih 1980-ih, što ujedno obilježava i njegov proboj na međunarodnu scenu. Epigonentheater zlv predstavio je izravan, konkretan i iznimno vizualan teatar koji kao strukturalne elemente upotrebljava jezik i glazbu. Njihove predstave su Već ranjen, a rat ni počeo (Reeds gewond en het is niet eens oorlog, 1981.), dE demonstratie (1983.), Bulletbird (1983.), Pozadina priče (1984.) i Incident (1985.). Godine 1985. Lauwers raspušta taj kolektiv i ubrzo osniva Needcompany zajedno s Grace Ellen Barkey.

Needcompany je ponajprije kazališna družina koja od osnutka 1986. godine djeluje kao međunarodna, višejezična i multidisciplinarna. U njihovu produkciju spada kako verbalni, tako i plesni teatar. Jedinstven ansambl okupljen je tijekom godina rada; trupa je to u neprestanu razvoju čiji je niz upečatljivih kazališnih produkcija obišao svijet. Jan Lauwers, utemeljitelj i umjetnički ravnatelj, oduvijek je bio multidisciplinarni autor. Premda je najpoznatiji po kazališnom angažmanu, kao umjetnik je grupni rad («I need company») uvijek izmjenjivao s individualnim radom u studiju, gdje se može usredotočiti na vizualni izričaj, kao i na pisanje – najčešće namijenjeno scenskoj izvedbi.

Salzburški festival poziva Lauwersa da za ljeto 2008. radi na novoj produkciji, komadu Jelenja kuća. Zajedno s Isabellinom sobom (2004.) i Trgovinom jastozima (2006.) nova predstava tvori trilogiju o ljudskoj prirodi: Tužno lice | Sretno lice.