Compagnia Scimone-Sframeli,
Messina

KUVERTA

Puno se spominjalo Pintera, potom se rasprava prebacila na Becketta, ali možda prije negoli naposljetku zaključimo da je Spiro Scimone tek Spiro Scimone, ili uz nešto truda Scimone i Sframeli, u jednadžbu svakako valja uvrstiti i Kafku, i ne samo stoga što je očiti prethodnik dvojici prije spomenutih nobelovaca. Utjecaj Dvorca snažno se osjeća na početku Kuverte, drame koja započinje prizorom u kojem lik, znakovito nazvan Čovjekom, ulazi u prostoriju u kojoj su tek jedna prazna stolica, ormar i nekoliko stepenica s početka dugačkog stubišta. On želi razgovarati s Predsjednikom, te se obraća Tajniku, zaokupljenom promatranjem vlastita odraza u zrcalu, koji na nos meće naočale ne bi li učvrstio vlastiti autoritet. Zašto taj čovjek želi razgovarati s vlastima? Primio je «kuvertu» koja nalaže da se tu pojavi, ali ne shvaća da sam primitak kuverte upućuje na mogućnost optužbe, te da ga kuverta u tom kontekstu obilježava kao sumnjivca. Spomenuti čovjek baca se od sama početka u ulogu «okrivljenika», pa tako i krivca, koji (premda s nestrpljenjem) podnosi ritual neprekidna ispitivanja kojemu je podvrgnut. Ispitivanjem se želi postići ne samo da izgubi vjeru u sebe i u vlastito ime, već i u samo lice koje se nalazi na njegovoj osobnoj iskaznici i dokaz je njegova postojanja: lice koje će morati detaljno proučiti u zrcalu, dok mu istodobno nameću ideju da bi to vizualno prepoznavanje mogla poništiti mogućnost dvojnog identiteta, pa i ideju o tome kako je osumnjičeni u iskušenju da vlastito lice zamijeni za lice «frajerčine».

Naposljetku, ovdje nema mjesta ženama, posrednicama kafkijanskog tipa, svi likovi su bezimeni i obilježeni vlastitom profesijom (pored Tajnika tu je i Kuhar, koji kao da zna sve o svijetu) ili vlastitim licima. Tako se spominje «sumnjivo lice» čovjeka u bijegu kojeg bi trebalo prebiti i što prije izbaciti iz igre ne bi li ga se «spriječilo da počini zločin». Također se spominje i tajanstveni Gospodin X koji živi u kredencu, jede iz pseće posudice i tvrdi da je nekoć bio plesač. Istodobno traje divlja potraga za «pravim muškarcem», a sporadično se oglašava i budilica, označavajući početak i kraj fantomskih «lekcija iz demokracije» i savršeno se uklapajući u priču s Tajnikom koji ponosno maše pendrekom i ispovijeda vlastitu zaljubljenost u nj, pa čak i to da s njim spava, te ga ne propušta gurnuti u stražnjicu osumnjičenih kad god mu se ukaže prilika. To je i uvod u posljednji dio predstave, u potpunosti napisan na talijanskom jeziku, u kojem se prvi put u Scimoneovu djelu nasilje otvoreno izražava – prije toga ono se tek dalo naslutiti u Nunciju, ostavljeno je iza kulisa u Baru i Festi, te je naznačeno kao vjesnik očaja i pustoši u Dvorištu. Dovoljno je prepoznati lik Predsjednika da se ovaj nestvaran svijet, koji ionako teži paradoksu i koji je do tog trenutka isprekidan gegovima, preobrazi u oduran prostor što odiše užasom: slučajnog prolaznika tereti se za ubojstvo koje nije počinio, optužen je bez dokaza, pretučen je i izmlaćen pendrekom po glavi, iz njega je mučenjem iznuđeno priznanje, naposljetku je i umoren, a njegovo tijelo obješeno je na kuku, da bi ga uskoro proždrli stravični predstavnici vlasti uz viski i grupno fotografiranje. Istinski je upečatljivo nacereno i dekadentno lice moći koja, na žalost, nadilazi maštu i postaje karikaturom diktature duboko ukorijenjene u prikazima pojedinih nadmenih svjetskih vođa, skrivenih iza ljigavih osmijeha koji bi nas lako mogli podsjetiti na mnoga dobro nam poznata lica.