Volksbühne am Rosa-Luxemburg-Platz,
Berlin

VOĆNA MUŠICA

«Na prijelazu smo tisućljeća, a toliko znanja crpimo iz tako sitnog i tako neobičnog stvorenja.»

Kroz povijest evolucije dosegli smo točku u kojoj su ljudi, kao najrazvijeniji kralješnjaci koji nastaju putem heteroseksualnog odnosa, sposobni sami sebe uništiti. Ljubav je dopunski osjećaj koji je proistekao iz činjenice da ljudskom potomstvu treba mnogo više vremena nego drugim kralješnjacima da se osamostale. Nakon što je u Bayreuthu postavio Tristana i Izoldu, Christopha Marthalera su upitali o temi ljubavi i smrti, na što je odgovorio: «Možda danas nitko više ne umire od ljubavi; možda je sama ljubav mrtva.»

U Marthalerovoj novoj produkciji pri Volksbühneu, predstavi „Voćna mušica (Die Fruchtfliege), autor je zamolio skupinu znanstvenika da izučavaju fenomen ljubavi, fenomen koji nedostaje u današnjemu svijetu. Znanstvenici znaju da stanice tijela pamte čitavu povijest tijela, sve proživljene osjećaje, kako su se pojavili i kako su iščezli. Istraživački rad samotan je posao, čak i kad je predmet istraživanja ljubav.

Kako se ljubav pojavila i kako je ponovno iščezla? I, što je najvažnije, gdje je nestala genetska informacija o tim osjećajima? Takva pitanja postavljaju osamljeni znanstvenici lišeni sjećanja. Rijetko koji ljudski osjećaj stvara tako snažno ukorijenjene kulturne vrijednosti i društvene rituale kao ljubav. Zavođenje, zbližavanje, luda ljubav, strasti, prijateljstva.

Opera se bavi isključivo dramatizacijom osjećaja. Alexander Kluge operu je nazvao «centralom osjećaja». Je li moguće rekonstruirati strast sadržanu u glazbenom žanru prošlosti i tako iznjedriti zaključke o zasad nepoznatim genetskim informacijama koje bi nam mogle pomoći da razumijemo sadašnjost? Zašto genetski materijal svih kralješnjaka – kako ljudi tako i vrsta koji su iz njih nastali – znanstvenici proučavaju promatrajući drosophilae, poznatije kao voćne mušice? «Prilikom proučavanja fizičkih veza između gena i ponašanja, voćne mušice ponudile su nam mnogo preliminarnih odgovora – vrijeme, ljubav i sjećanje promatrano kroz kompleksno oko kukca.»

Kazalište Volksbühne am Rosa-Luxemburg-Platz u središtu Berlina postoji od 1914. godine. Nastalo je kao rezultat društvenih previranja i građanskog pokreta. Golem utjecaj na njegov razvoj imali su Erwin Piscator u 1920-ima i Benno Besson u 1970-ima. Nakon pada Berlinskoga zida Frank Castorf postaje njegov ravnatelj i pretvara ga u vjerojatno najuspješnije i nedvojbeno najkontroverznije kazalište u ujedinjenoj Njemačkoj. S paradoksalnim ciljem da istodobno bude i elitističko i populističko, ekscentrično, a opet privlačno masama, ovo kazalište odašilje poziv na buđenje, ali i poruku o besmislu; odbacuje klasična ograničenja teatra, no kroz refleksiju ih istodobno potvrđuje.