Dramsko kazalište Maly,
Sankt Peterburg

ŽIVOT I SUDBINA

Godina je 1943.: Hitlerova Njemačka i Staljinova Rusija bore se na život i smrt.

Istaknuti znanstvenik, fizičar koji je nadomak otkriću tajne atomske bombe, nakon evakuacije vraća se u Moskvu. On je Židov i u tom smislu uistinu nije imao sreće. Premda se čini da se holokaust događa s druge strane bojišnice, nacionalizam i antisemitizam postaju nepisanim pravilom Staljinova sistema. Židovski mentalitet, židovska umjetnost, židovska fizionomija – sve su to pojmovi koji se spremno rabe u sovjetskim akademskim, kulturnim i političkim sferama. Fizičara izopćuju, izbacuju ga iz instituta te je prisiljen suočiti se s užasavajućom dvojbom: hoće li ostati vjeran istini, znanosti, sebi, i nastradati, ili će se pokajati i priznati nepostojeće grijehe i pogreške. U potpunosti je svjestan posljedica prvoga izbora. Previše njegove rodbine završilo je u Staljinovim logorima. U to stravično vrijeme čovjek se neobično lako pretvori u logorski otpad. Povijesna podudarnost spasit će toga znanstvenika – sovjetska država treba atomsku bombu i Staljin je toga i te kako svjestan. Staljinov izravan telefonski poziv tom izopćeniku čudo je koje će njemu i njegovoj obitelji vratiti život, nadu, uspjeh i priznanje. Znanstvenik je ushićen – iznova vjeruje u sustav, u ispravnost sovjetske države. Spreman je zaboraviti svu nestalu rodbinu, prijatelje i kolege.

Život ide dalje. I vrlo brzo fizičar Strum opet će biti prisiljen suočiti se s dilemom. Čini se da je daleko teže biti vjeran sebi kad si društveno priznat, uvažen i čudom spašen, nego kad si omražen izopćenik. Nije sam. Okružen je bliskim i dragim ljudima – ljudima koje voli, i koji se međusobno vole, ljudima koje znade i prevariti. Na bojišnici, u evakuaciji, u glavnom gradu zemlje koja vodi rat ili u stravičnim sobama za mučenje zatvora Lubjanka život i dalje teče. U getima, u njemačkome koncentracijskom logoru i u jednom od nebrojenih mučilišta Staljinova gulaga ljudi nastavljaju živjeti, voditi ljubav i patiti. I posvuda pokušavaju razumjeti kako se sve to moglo dogoditi, kako se takav užas mogao dogoditi njima.

Bog daje život, ali čovjek određuje vlastitu sudbinu. Grossmanov Život i sudbina zapravo je jednostavna obiteljska priča koja nam podastire široku panoramu događaja i problema 20. i 21. stoljeća. U svakodnevnom životu još se susrećemo s modernim licima fašizma, komunizma, nacionalizma, totalitarizma, ekstremizma, okrutnosti i neslobode. Usprkos svemu, ljudi nastavljaju živjeti, voljeti se i nadati se.

Jedan od najpoznatijih suvremenih ruskih redatelja, Lev Dodin, rođen je 1944. u Sibiru. Nakon Drugoga svjetskog rata s obitelji seli u Sankt Peterburg, gdje i danas živi. Zanimanje za teatar pokazuje vrlo rano. Nakon što se neko vrijeme amaterski bavi kazalištem, primljen je na Kazališni institut u Sankt Peterburgu, gdje studira u klasi Borisa Zona, sljedbenika Stanislavskog.

Završivši studij, kao redatelj gostuje u brojnim prestižnim ansamblima poput Moskovskoga umjetničkog kazališta i Boljšoj teatra u Sankt Peterburgu. Prvi redateljski uspjeh postiže predstavom Čovjek se uvijek sa sobom dogovara po tekstu Aleksandera Ostrovskog u nezavisnoj produkciji, nakon čega režira tekstove Valentina Rasputina, Karela Čapeka, Tennesseeja Williamsa i Fjodora Mihajloviča Dostojevskog. Postavom Doma Fjodora Abramova osigurava si slavu širom Rusije. G.odine 1983. Dodin preuzima dužnost umjetničkog ravnatelja Dramskoga kazališta Maly.

«Istina» je u sovjetskoj umjetnosti bila precizno definirana granicama koje se nisu smjele prelaziti, i rijetki su se usudili to učiniti. Lev Dodin bio je jedan od njih. Svojom umjetnošću Dodin je pokušavao spoznati «istinu» o čovjeku i svijetu koji ga okružuje, a u pomoć je prizvao moćnu saveznicu - vrhunsku književnost, ponajviše velike ruske književne klasike.

Dramsko kazalište Maly osnovano je u tadašnjem Lenjingradu 1944. godine. Bilo je smješteno u Ulici Rubinstein 18 i imalo je stalni glumački ansambl. Pozornost je privuklo zahvaljujući svojemu prvom ravnatelju Jefimu Padvi, koji se okružio mladim glumcima i redateljima, među kojima je bio i Lev Dodin. Kad je Dodin 1983. postao ravnateljem, u Dramsko kazalište Maly doveo je svoje najbolje studente iz lenjingradskoga Kazališnog instituta s kojima je 1976. počeo raditi na zajedničkom projektu kazališne obrade nekolicine suvremenih autora. Veze između Dramskog kazališta Maly i Kazališnoga instituta godinama su postajale čvršćima: mnoge predstave koje su osmišljene kroz nastavu postale su dijelom stalnoga repertoara toga kazališta, a i danas se redovito izvode. Što je najvažnije, tim se povezivanjem oblikovala nova umjetnička skupina, koja je razvila nov jezik na temelju zajedničkog iskustva. Dramsko kazalište Maly obišlo je čitav svijet; od Japana i SAD-a do cijele Europe, gdje su izveli mnoge od svojih revolucionarnih predstava.