Les Ballets C de la B
IZVAN KONTEKSTA, ZA PINU

koncept i režija
Alain Platel

dramaturgija
Hildegard De Vuyst

asistentica na mizansceni
Sara Vanderieck

rasvjeta
Carlo Bourguignon

ton i elektronska glazba
Sam Serruys

kostimografija
Dorine Demuynck

stvaraju i izvode
Elie Tass, Emile Josse, Hyo Seung Ye, Kaori Ito, Mathieu Desseigne Ravel, Mélanie Lomoff, Romeu Runa, Rosalba Torres Guerrero, Ross Mc Cormack

produkcija
les ballets C de la B

koprodukcija
Théâtre de la Ville-Paris, Grand Théâtre de Luxembourg, TorinoDanza (Torino), Sadler's Wells (London), Stadsschouwburg Groningen, Tanzkongress 2009/Kulturstiftung des Bundes, Kaaitheater (Bruxelles), Wiener Festwochen (Beč) uz potporu Flamanske vlade, grada Ghenta i pokrajine Istočne Flandrije

Predstavom Izvan konteksta redatelj Alain Platel nastavlja svoju potragu za jezikom pokreta vezanim uz nesvjesno, proizvoljno, nekontrolirano. Materijal pokreta pokriva čitav diskinetički i distonički raspon, drugim riječima: grčeve, konvulzije, tikove. To mogu biti vrlo mali pokreti usta, cvokot zuba, plaženje jezika, treptaj oka, mrštenje, pravljenje grimasa, pomicanje prstiju kao da sviraju klavir, kratki trzaji udova, torza, zdjelice ili glave, treskanje trbuha ili dijafragme, gubitak ravnoteže, padanje i čitav spektar smiješnog hoda. Mali tikovi brzo se izmjenjuju s velikim zamasima. Nemirno i nervozno. Platel se dugo odupirao etiketi “koreografa”, ali ovom terminu svejedno se vraća, drugim putem. “Chorea” je medicinski termin koji opisuje bolest živčanog sustava čiji su simptomi trzavi pokreti i loša koordinacija. Platel u tu svrhu koristi virtuozne plesače. Njega toliko ne zanima sama podsvijest koliko ga zanima tenzija između širokog spektra nekontroliranih pokreta i tradicionalnih građevnih blokova koreografije, poput sinkroniziranih (istodobnih) vršenja pokreta. U tom 'entre-deux'-u, području tenzije između nesvjesnog i nadsvjesnog, otvara se prostor koji nije zanimljiv samo redatelju već i, osobito, plesačima s kojima već jako dugo radi. Čini se da Platel s godinama sve više prodire u bit ljudskosti. U prošlosti je pomoću eklektičnog ansambla stremio istaknuti društvene i kulturalne razlike kroz mješavinu visoke i niske kulture (rabeći kako Bacha tako i Princea). Kroz ove izvanjske slojeve probijao se i zavlačio se pod kožu. To je postigao komadom vsprs (2006) i dosljedno nastavio s pitié! (2008) - u obje predstave surađivao je sa skladateljem Fabriziom Cassolom (a u Nine Finger (2007) jednako tako s Benjaminom Verdonckom i Fumiyom Ikedom). Čak su se i u njegovim ranijim radovima nazirali začeci ovog pristupa. Primjerice, materijal pokreta u La Tristeza Complice (1995) temeljio se na Tourettovom sindromu, složenoj manifestaciji verbalnih i tjelesnih tikova. Platel se, naposljetku, vraća u vlastitu prošlost kad je radio kao odgojitelj djece s posebnim potrebama, motoričkim i višestrukim poteškoćama u razvoju u Medicinsko-pedagoškom institutu u Landegemu. Upravo tamo otkrio je ljepotu deformacije, emocionalnu snagu izobličenog. Premda je moguće uspostaviti liniju kontinuiteta u jeziku pokreta, naslov Izvan konteksta također priziva i iščekivanje nečega ‘drugačijeg’. Što je drugačije? Naslov Izvan konteksta u početku je odabran jer se ne temelji na unaprijed odabranom glazbenom djelu, kao što je bio slučaj s predstavom vsprs., koja se temeljila na djelu Vespro de la Beata Vergine (Večernja Blažene Djevice Marije) Claudija Monteverdija, ili pitié!, koja je bila adaptacija Bachove Muke po Mateju. Glazba za Izvan konteksta postala je naplavina nekoliko stoljeća, nanijeta na obalu kao ostatak ljudske civilizacije. U središtu je ljudski glas, u pokušaju (re)konstrukcije i komunikacije. Mikrofon je njegov produžetak. Svako malo do nas dopre najvećma šum, mrmor, rika. U vsprs, ekvivalent religijskoj ekstazi pronađen je u tjelesnoj ekstazi koja vrhunac pronalazi u trzavoj koreografiji na 'Magnificat' iz Večernje Marijine. U pitié! riječ je bila o patnji i (ne)mogućnosti da je podijelimo s drugima. Pitanje koje je zaokupljalo tim predstave Izvan konteksta bilo je može li se materijal pokreta koji je tako intrinzično vezan uz ‘bol’, ‘patnju’ i ‘nedostatak’ koristiti za išta drugo. Dokumentarac o pijanistu Glennu Gouldu gurnuo je tim u radosnijem pravcu. Izvan konteksta smješten je u prostor psihe. Postepeno je postajao putovanje stazama sjećanja. Zaranjanje u špilje ljudskog postojanja u potrazi za korijenima djetinjstva i pretpovijesti. Za nečim između čovjeka i životinje, za svojevrsnim skladom koji je onkraj dualnosti ljepote i ružnoće (ili joj prethodi), dualnosti dobra i zla, mene i tebe, pojedinca i zajednice. U potrazi za okolnostima u kojima sve postaje tekuće. U tom smislu Izvan konteksta postaje svojevrstan ritual, okupljanje ljudi u potrazi za esencijom koju ne mogu pronaći, ali u međuvremenu proživljavaju nešto neočekivano, no vrijedno truda i vremena.

Hildegard De Vuyst


Alain Platel

U Gentu 1984. osniva plesnu skupinu koja ubrzo uzima ime “les ballets C de la B”. Samouki umjetnik Platel na licu mjesta se podučava koreografskom umijeću i od samog početka opredjeljuje se za mješavinu žanrova. Udružujući izvođače iz različitih zemalja i umjetničkih svjetova, njegove predstave izvanredan su spoj plesa, teatra i glazbe, i daju glas najnemoćnijima. Angažiranim stilom kojeg obilježava humanost ubrzo stječe međunarodnu slavu. Godine 2003. obilazi svijet nevjerojatno životnom predstavom o Mozartu naslova Wolf (Vuk) koja svojom izuzetnom dozom energičnosti i ekstravagancije pobuđuje golem interes. Na vrhuncu uspjeha Alain Platel odlučuje svoj rad i rad svoje trupe usredotočiti na introspektivan, jednostavniji, riskantniji, pa čak i asketski ples. Iz ove vrste novoga nadahnuća nastaje nekoliko komada - vsprs po Monteverdiju, Nine Finger i Pity!, po glazbi Johanna Sebastiana Bacha. Alain Platel i les ballets C de la B nekoliko puta nastupali su u Avignonu, s predstavama Bonjour Madame 1996., Bernadetje 1997., All Indians 2000.,vsprs 2006. i Nine Finger 2007.

developed by monad, powered by iskon