Volksbühne am Rosa - Luxemburg – Platz Berlin
U MOSKVU, U MOSKVU

prema djelima Antona Čehova “Tri sestre” i “Seljaci”

režija i adaptacija
Frank Castorf

scenografija i kostimografija
Bert Neumann

glazba
Sir Henry

rasvjeta
Lothar Baumgarte

dramaturgija
Sebastian Kaiser

izvode
Trystan Pütter, Kathrin Angerer, Silvia Rieger, Jeanette Spassova, Maria Kwiatkowsky, Milan Peschel, Lars Rudolph, Mex Schlüpfer, Bernhard Schütz, Harald Warmbrunn, Michael Klobe, Bärbel Bolle, Margarita Breitkreiz

produkcija
Volksbühne am Rosa - Luxemburg – Platz Berlin

koprodukcija
s Međunarodnim Čehov Festivalom u Moskvi, bečkim Festwochenom i Goethe Institutom u Moskvi

Nakon Oktobarske revolucije novi pokret “Proletkult” s otprilike 400.000 registriranih članova izopćio je Antona Pavloviča Čehova i zabranio izvedbu njegovih tekstova u novoosnovanim radničkim i vojnim kazalištima. Čehova su optužili da je svoje tekstove pisao u buržoaskom okruženju i da se njima obraća isključivo buržoaskoj publici, što je, smatrali su, štetilo revoluciji.

No, zapravo, te protivno ovim “klasnim” optužbama, Čehov je jako dobro znao – i to još od svojeg literarno-sociološkog putovanja u kažnjeničku koloniju na Sahalinu – kakav je položaj potlačenih i najsiromašnijih u carskoj Rusiji. U svojoj pronicljivoj noveli “Seljaci” napisanoj 1897. Čehov opisuje ruski proletarijat: oni piju, psuju, grubi su i neotesani, nepismeni i neobrazovani, gotovo “nalik stoci”. I sama nada u bolji život ovim ljudima je, čini se, luksuz.

Pored drugih mjesta na Krimu, Čehov je pisao drame koje do danas u jednakoj mjeri vladaju “buržoaskim” teatrom u Njemačkoj i Rusiji. Sami tekstovi nastali su u povijesnoj fazi tranzicije i prikazuju zemlju koja se “zamrznula” oko 1900. i iščekuje promjenu. Vlastelinstvo još uživa povlastice, oligarhija industrijalaca i zemljoposjednika podijelila je zemlju među sobom. Ovo tupilo simboliziraju i “Tri sestre” Olga, Maša i Irina. Prije godinu dana preminuo im je otac, visoko pozicionirani general. Sad žive u njegovoj kući na ladanju i čeznu za rodnom Moskvom. Premda se tzv. stupovi ruskog društva druže sa sestrama u njihovom salonu – one nisu u stanju nadvladati vlastitu dokolicu. “Seljaci” i “Sestre” nude dvije perspektive na istu situaciju; prvo djelo je kozmografija proletarijata, a drugo buržoazije. U svojoj «moskovskoj» predstavi Frank Castorf združuje ove dvije perspektive. U srazu “klase” obespravljenih s letargijom buržoazije razvija se socijalno-revolucionarni potencijal koji je Čehov podsvjesno skicirao kao pogled na dvadeseto stoljeće, aludirajući (u najmanju ruku) na povijesne događaje poput Oktobarske revolucije. Protivno zlom glasu koji mu je priskrbio Proletkult, djelo autora Čehova vrlo lako može poslužiti kao odgovor na pitanje: Kako se suočiti s društvenom nepravdom, otporom ili prilagodbom? Tema je jednako relevantna u Njemačkoj i u Rusiji.

Sebastian Kaiser


Frank Castorf

Najbolji kazališni nastupi Franka Castorfa zahtjevni su, dugotrajni, složeni, glasni, uzvišeni i nelogični. Opiru se linearnoj naraciji i jednoznačnim tumačenjima. Ravnatelj kazališta Berliner Volksbühne am Rosa-Luxemburg-Platz užasava se psihološke interpretacije likova, a neometana gluma za nj je gotovo isto što i trivijalizacija stvarnosti od strane umjetnosti kao objekta mržnje. Iz ove nabijene “anti” pozicije Castorf već gotovo petnaest godina stvara najvažnija djela suvremenog teatra u Njemačkoj.

Golema energija koja obilježava Castorfove produkcije proistječe iz sraza sklada i nasilja. Još kao mlad redatelj u Njemačkoj Demokratskoj Republici Castorf je bijes isprva iskaljivao na birokratskom socijalizmu. Prognan u provinciju (Anklam) nastavio je napadati prihvaćeni kanon skrivene kritike sistema utemeljen u istočnonjemačkom teatru sve dok nije dobio dozvolu da radi na Zapadu. Nakon njemačkog ujedinjenja eksplodiralo je njegovo gađenje spram izmišljenih zajedničkih osobina, osobito spram pobjedničke kapitalističke politike koja je tvrdila da je “sve u redu”. U godinama netom nakon pada Berlinskoga zida nitko se u svijetu umjetnosti nije toliko snažno obrušio na osmijeh državne vlasti suočavajući ga s depresivnom stvarnošću sistemskog preokreta kao što je to učinio Castorfov teatar.

Primjerice, godine 1990. postavio je Schillerove “Razbojnike” kao rekvijem Njemačkoj Demokratskoj Republici i ovom je predstavom zagalamio protiv invazije i bjesnio zbog “rastuće depresije” stanovništva Istočne Njemačke. Od mladenačkog, obnaženog buntovništva kojim je vrijeđao publiku do montaža Schillera, Hegela i de Sadea, agresivni Castorfov spektakl već tad je gađao iz svih oružja kojima je autor izražavao svoje nezadovoljstvo. Kršenje pravila postalo je njegov princip, iz kojega je razvio teatar kojemu je sve dopušteno, i koji na ništa nije obvezan. A ovaj princip primijenio je i na druge društvene situacije kad je spajanje Njemačke Demokratske Republike u potrošačko društvo historijski izblijedjelo kao tema.

Zahvaljujući njegovoj golemoj kreativnoj energiji i izvanrednom glumačkom ansamblu sposobnom intelektualne provokacije izvoditi kao oštru satiru, Castorf je radikalnim preradama podvrgnuo djela Shakespearea i Hauptmanna, Dostojevskog i Tennesseeja Williamsa. Letećoj krumpir-salati i umetnutim teorijskim tekstovima, mokrenju u pocinčane kante i nevoljama histerične obitelji uslijedili bi improvizirani govori publici ili igranje podsvijesti s mnogo fizičkog humora. Glasna glazba i umetnuti filmovi, dosadno čekanje koje okončava slijetanjem helikoptera-igračke ili obnaženim ludovanjem glumca s pitonom oko vrata… Elementima poput ovih Castorf gradi svoju arogantnu viziju svijeta kao kazališta. Riječima samog redatelja, za njega vrijedi samo jedno pravilo: “Odbaciti jednoznačnosti, izmaknuti tlo pod nogama značenjima - to je ono što sam oduvijek htio činiti!”

Mnogi neuspjeli odjeci njegove metode pokazali su da ovo omalovažavanje sklada i značenja funkcionira samo zahvaljujući Castorfovoj izvanredno konstruktivnoj energiji. Moda dekonstrukcije, koja je devedesetih zbog njega proglašena trendom, među mnogim imitatorima dovela je tek do raspada forme. No s Castorfom je neprestano, često cinično komentiranje događaja na pozornici kao dijela produkcije, proizvelo istinski izazov za intelekt i humor. Čak su i maratonske višesatne predstave poput “Idiota” ili “Bjesova”, premještajući rusku melankoliju u nabijeno ozračje velegrada kroz otrcanu ‚bungalovsku’ estetiku suosjećajnog mu scenografa Berta Neumanna, generirale uzbudljiv užitak pretjerane zahtjevnosti.

developed by monad, powered by iskon