english

FESTIVAL SVJETSKOG KAZALIŠTA 2014.

U rujnu, već dvanaesti put, Festival svjetskoga kazališta pokušava razviti strategiju umjetničkog i kulturnog obrazovanja koja uključuje upoznavanje kulturnih radnika i široke publike s vrhunskim djelima nastalih proteklih sezona. Formula priziva dostupnost sublimnih teatarskih ostvarenja u duhu znatiželje, otkrivanja i razmjene različitih iskustava. Festival svjetskoga kazališta profesionalce suočava sa suvremenim praksama, studentima otkriva nove pristupe u kreiranju, promatranju i proučavanju izvedbenih umjetnosti, a publici pruža jedinstven užitak u susretu s najboljim predstavama koje ima priliku vidjeti, baš kao i gledatelji europskih metropola. Ideja o predstavljanju majstora režije i mladih inovativnih autora i dalje je naša preokupacija.

Na pozornicama Hrvatskoga narodnog kazališta, Zagrebačkoga kazališta mladih i Scene Travno, te na otvorenom prostoru u središtu grada, vidjet ćemo pet predstava. Prvi će put u Hrvatskoj gostovati predstave Martina Kušeja, jednoga od najvažnijih imena njemačkoga redateljskog kazališta, i Declana Donnellana, utemeljitelja engleske skupine Cheek by Jowl i autora knjige "Glumac i njegov cilj". Australski kolektiv Back to Back Theatre redovito nastupaju na najvažnijim svjetskim scenama, a skupina Peeping Tom dobro je poznata zagrebačkoj publici koja svaki njihov novi rad iščekuje sa znatiželjom. Najnovija predstava španjolske umjetnice Angélica Liddell svoju svjetsku praizvedbu doživjet će upravo na pozornici HNK. U rasponu od reinterpretacija klasika modernizma Alfreda Jarryja i Reinera Wernera Fassbindera, do snažnih autorskih ostvarenja koja istražuju kaos suvremenog doba, Festival svjetskoga kazališta u naše teatre dovodi najintrigantnije kreacije posljednjih sezona.

Peeping Tom prikazat će predstavu "Otac" koja se odvija u dvorani staračkog doma s visokim zidovima gdje odjekuju izgubljeni koraci koji potcrtavaju beznadnost podrumskog svijeta. U središtu te antisobe što se nalazi između svijeta živih i mrtvih, caruje figura oca, koja se tijekom radnje, čini se, sve više odvaja od ljudskoga svijeta. Peeping Tom su od poznatog motiva, samo njima svojstvenom virtuoznošću, učinili nezaboravan nadrealistički eksperiment koji nas tajnovitim prizorima udaljava od sive realnosti staračkoga doma i vodi u dom snova.

Od New Yorka, Los Angelesa, Pariza, Berlina i Helsinkija, Australci iz skupine Back to Back Theatre predstavljaju najbolje suvremeno kazalište s dalekog kontinenta. Predstava “Ganeša protiv Trećega Reicha” s razlogom je obišla brojne svjetske adrese. Back to Back Theatre su dokaz žilave snage kazališta u vremenu virtualnih realnosti i numeričkoga svijeta, gdje kvaliteta forma i glumačke interpretacije ovise samo o medijskoj važnosti pisaca, redatelja i glumaca. Ova skupina godinama je stjecala reputaciju, sve od 1987. kad su započeli s kolektivnim projektima zasnovanim na zajedničkom istraživanju materijala i dugotrajnim pokusima. Rezultat je bio snažno, koherentno djelo zasnovano na impresivnoj dramaturgiji kolažiranja i snažnome etičkom učinku. Poput enigmatičnih filmova i tv-serija nove generacije, zaplet predstave zasnovan je na mimi koja izaziva imaginaciju i svaki trenutak prijeti eksplozijom. Ganeša iz naslova, bog s glavom slona, odlučuje preuzeti jedno iznimno blago, svastiku koju je nacistički Treći Reich prekrstio u kukasti križ, najveći simbol zla. Scenarij predstave zapravo je dnevnik dugoga putovanja Švicarskom i Njemačkom u doba rata.

Njihovo kazalište ne poznaje tradicionalnu linearnu dramaturgiju. Svaka izvedba na određen način je pokus u nazočnosti redatelja čiji ishod kao u performansu ovisi o mnogo čimbenika. Ansambl čine umjetnici s mentalnim poteškoćama ili, da se poslužimo terminologijom skupine, "ljudi za koje se smatra da imaju određen hendikep", a vodi ih redatelj koji iz predstave u predstavu, iz mikro elemenata osobnih ispovijesti izvođača te velikih priča iz povijesti i fikcije, pokušava progovoriti o igrama moći koje kod čovjeka provociraju najgora ekstemistička stanja. Glumci se nimalo ne štede u prikazivanju sebe samih niti u burlesknim situacijama koje izazivaju salve smijeha do prikrivenoga osmijeha koji nas priječi da se smijemo osobama s poteškoćama. Scenografije za Back to Back Theatre čine starinski dekori napravljeni od lokalnih majstora koji znaju izraditi jednostavne predmete. Ni traga novim tehnologijama, zastori se ovdje pomiču ručno, zahvaljujući tim malim umijećima dobivamo ponekad prizore koji nalikuju kineskom kazalištu sjena, a pojedini predmeti poprimaju snažne simboličke konotacije. Svi čarobni prizori iz predstave u isto su vrijeme pokazani i u svome dnevnom, običnom svjetlu koje nagrđuje. Narav glume stavljena je pod pitanje: može li se uopće predstaviti Hitlera? Kako ga glumiti? Tko je odgovoran za poruku koja se može provući ispod slika što se koriste odioznim znakovljem? Glumci pozivaju publiku da se uključi u zajedničko odgonetanje metaforičnoga blaga, da podijele odgovornost. Petorica glumaca - Simon Laherty, Mark Deans, Scott Price, Brian Tilley i David Woods - igraju komediju, ili ono što je Heiner Muller nazivao "igrokazom", prelazeći neposredno iz fikcije predstave u vlastite uvjetovanosti izvođača koji su neprestano suočeni s potrebom da preispitaju odnos s ulogom koju "utjelovljuju", i to doslovce. Od dnevnoga redateljskog "fašizma" do institucionaliziranog fašizma i onoga povijesnoga, male se priče protagonista ovoga kolektiva spajaju s velikim pričama iz povijesti svijeta. Back to Back Theatre, kao što im ime govori, odbijaju svaki tvrdi koncept i okreću ga naglavačke da bi pokazali svu ranjivost i nestalnost čovjekova bića.

“ Vjeruj mi, povjerava se Petra von Kant svojoj prijateljici Sidonie von Grasenabb, sretna sam što sam proživjela sve to što se dogodilo baš kao što se dogodilo. Što naučiš, nitko ti ne može uzeti. To te čini zrelom.” Te mudre riječi djeluju kao da ih je izrekla junakinja iz grčke tragedije, ali u isto vrijeme čine nam se poznatima iz serija koje svakodnevno defiliraju ekranima i kojima se velike misli izmjenjuju s banalnim situacijama. Kad Petra, tako elegantna, tako distingvinirana, priča kako je njezin brak s Frankom propao, dijelom i zbog njezina uspjeha u svijetu visoke mode, djeluje posve smirena, čak sretna što je naučila lekciju iz svojih pokušaja, i sva koncentrirana na svoje buduće profesionalne podvige. Majka joj posuđuje novac, kćerka joj pohađa elitni koledž, vjerna Marlène tiho bdije nad njezinim radovima i ispunjava sve njezine želje gospodarice. Sve se čini tako savršenim i pod kontrolom. Ništa, baš ništa ne da naslutiti da će se cijeli Petrin život okrenuti u samo jednome trenutku. I doista, za samo četvrt sata, jedna bomba će eksplodirati i iz temelja uzdrmati cijelu stabilnu zgradu u kojoj je stanovao njezin mir, bomba koja se zove Karine. Pet činova poput pet znakovitih fragmenata iz života jedne žene (od kojih je prvi najdulji, a zadnji najkraći), pet su privilegiranih trenutaka i dramskih fleševa koji su Raineru Werneru Fassbinderu dovoljni da nas provede kroz pakao jedne lude strasti, samoubilačke i oslabađajuće u isto vrijeme, koja započinje prvim pogledom što ga Petra upućuje lijepoj neznanki koju joj je predstavila prijateljica Sidonie, sve do definitivnog prekida preko telefona. Priča je direktna, brutalna, sva u oštrini mladog autora koji ju je ispisao sa svojih dvadest i pet godina. Enfant terrible i blagoslovljeno dijete njemačkoga teatra, Fassbinder piše “Gorke suze Petre von Kant” točno usred svoje burne i kazališne karijere. Četiri godine prije pristupio je famoznom Teatru Action, a četiri godine poslije, u lipnju 1975., napušta Theater am Turm de Stuttgart i ekskluzivno se posvećuje filmskom stvaranju (u kojem će likovi Marije Braun, Lili Marleen i Veronike Voss naslijediti Petru von Kant kao najsnažniji ženski likovi u fiktivnoj plejadi 20. stoljeća). Opsjednut radom, Fassbinder će 1972., iste godine kad je napisao dramu, snimiti i film s mladom Hannom Schygullom u ulozi Karine. A godine 2012. nagradu Faust, najveće priznanje za režiju u njemačkome govornom području, dobit će za režiju toga kultnog teksta redatelj Martin Kušej, intendant Residenz teatra iz Munchena, slavnog kazališta koje se po svojim istraživanjima i smjelim repertoarom od osnutka nalazi na vrhu europske scene. S briljantnom podjelom koju čine glumice Bibiana Beglau, Sophie von Kessel, Elisa Pluss, Elisabeth Schwarz, Michaela Steiger i Andrea Wenzl, Kušej je ne samo reaktualizirao Fassbinderov klasični tekst, već je ostvario sasvim novu, radikalnu viziju u kvadrifrontalnoj formi, sličnoj staklenoj kocki koja povećava dojam nasilja i okrutnih razočarenja nakon propasti jedne lude ljubavi.

Što nam danas može reći Otac Ubu? Cijelo stoljeće kazališta su zasuta različitim verzijama priče o suludom diktatoru i on je kao dramska osoba dao obličje mnogim tiranima koji su vladali zemljama nakon njegova nastanka. Kad je Alfred Jarry sa svojim drugovima iz gimnazije u Rennesu osmislio farsu, utro je put nadrealistima i kazalištu apsurda, a odjeci su bili tako snažni da ih osjećamo i u djelu "Gordogan" našega klasika Radovana Ivšića. Ubu je postao simbolom svih diktatora koje vodi ludilo i strast za apsolutnom moći, u njegovim su se sjenama apsurda prikazivali tirani od Ceaucescua do Pola Pota. Komad je na repertoaru svjetskih kazališta, od onih s najvećih pozornica do amaterskih scena u školama, a o njegovu statusu govori da ga je postavila prva plejada francuskih režisera od Jeana Vilara, Antoinea Viteza, Bernarda Sobela, Jean-Pierrea Vincenta. A modernitet isto tako brzo stari kao i tradicionalne vrijednosti. Jarryjev komad danas slovi kao teška farsa koja se opire pozornici. U režiji Declana Donnellana, najslavnijega engleskog redatelja dramskog kazališta, voditelja glasovite skupine Cheek by Jowl, komad je dobio sasvim novo ruho, tako novo i lucidno, drugačije od svega što su napravili njegovi francuski prethodnici. Donnellan je poznati tumač Shakespearea, njegov odličan poznavalac, koji je tradicionalnom stilu interpretacije oduzeo verbalnu dominaciju i pretvorio ga u moderni splet koreografije, zvučnu virtuoznost i neponovljivo oniričke dimenzije koje je razotkrio, i to dugo nakon Petera Brooka kojeg smatra svojim prethodnikom. Declan Donnellan jedno je od rijetkih imena što je nedostajalo velikom nizu autora-majstora koje je dosad predstavio Festival svjetskoga kazališta. Autor znamenite knjige "Glumac i njegov cilj" demonstrira nam, i to s francuskim glumcima, neodoljiv šarm Jarryjeva klasika u živoj i inteligentnoj predstavi prepunoj užitka. Nema one nepodnošljive karikaturalnosti kojom često obiluju predstave o pohlepnom paru koji se nakanio ubiti Venceslasa. Ubu i Majka Ubu čine sve kako bi se dočepali prijestolja, a nasilje i ubojstva samo su im igre u kojima uživaju poput male djece. Donnellanova predstava započinje britanski rafinirano, adolescent kamerom snima stan svojih roditelja. S preciznom dokumentarisičkom predanošću registrira sirovo meso, plahte u spavaćoj sobi, tragove u kupaonici... Pravi majstor igre ovdje je sin koji uživa u podređivanju roditelja. Declan Donnellan kao i svojim elizabetinskim predstavama prikazuje našu skrivenu animalnost koja iskače na svjetlo dana pri najmanjem signalu koji joj dopušta život na dnevnom svjetlu. Komad je reaktualiziran i na nevjerojatno učinkovit način prikazuje upravo današnje društvo sa svojim ritualima "zdravih objeda", "ugodnih ambijenata", "kulta kulinarstva". Od janjećeg buta, kečapa, sira, začina do slastica na kraju, nalazimo se u apsurdu koji itekako podsjeća na Monty Pythone. Košmar ili fatazma - kao da se pita adolescent u kriznom razdoblju koji svoje roditelje vidi transformirane u monstrume ili veliku djecu koja su zaboravila pravila ponašanja u civilizaciji. Skandal koji je 1896. mogao izazvati poklič "Sranje", danas je često samo banalan, ali Declan Donnellan s maestralnim ukusom i smislom za kontraste, vodi nas upravo u rano vrijeme psihoanalize, gdje potencijal Ubua otkriva naše najniže instinkte. Taj živi teatar iz kojeg pršti lucidna energija genijalan je spoj francuskoga klasičnog moderniteta i suvremene britanske režije.

U predstavi “Ti si moja sudbina (Otmica Lukrecije)” kojoj je Festival svjetskoga kazališta koproducent, Angélica Liddell, enfant terrible španjolskoga teatra, nadahnuta je mitom o Rimljanki, vjernoj supruzi etruščanskoga generala Kolatina, koju je na prijevaru silovao Tarkvinije, sin tiranina Tarkvinija Ohologa.

Ponosni smo što u dvanaestoj godini, nježnoj dobi i ranjivu vremenu usprkos, imamo vjernu publiku koju odlikuje duh znatiželje i podrške Festivalu. Cijenit ćemo tu odanost publike i znat ćemo je prenijeti i u iduća izdanja.

Dubravka Vrgoč
Ivica Buljan