english

FESTIVAL SVJETSKOG KAZALIŠTA 2016.

Ovogodišnji 14. festival svjetskog kazališta od 9. do 24. rujna u Hrvatskome narodnom kazalištu u Zagrebu ugostit će tri predstave. Thomas Ostermeier predstavit će s ansamblom kazališta Schaubühne am Lehniner Platz, Brak Marije Braun, koja na sceni genijalno oživljava istoimeni filmski klasik Rainera Wernera Fassbindera. Toshiki Okada, nagrađivani pisac i redatelj grupe chelfitsch dolazi s predstavom Vremensko putovanje kroz sobu u kojoj istražuje stanje u aktualnom japanskom društvu sukobljavajući svijet živih i mrtvih. Tuge belgijske umjetnice Anne-Cécile Vandalem, glazbeno-kazališni su projekt u produkciji Das Fräulein (Kompanie) u kojem umjetnica istražuje odnos između moći i tuge.

Ostermeier je najredovitiji gost Festivala svjetskoga kazališta. Naša se publika upoznala s njegovim brojnim stilskim mijenama, osim možda s istraživanjem jedne posebne linije u njegovom stvaralaštvu. Ona započinje s Marieluise Fleisser, bavarskom autoricom koja je prijateljevala s Brechtom, bila izrazito produktivna u tridesetima, te zabranjena od nacista. Zakašnjelu slavu doživjela je tek oduševljenim priznanjem od generacije “sinova” Fassbindera, Kroetza i Martina Sperra. Ostermeier često naglašava svoje bavarske korijene i fascinaciju s ovo četvero autora koje redovito postavlja na scenu. Susret Ostermeiera s Fassbinderom, logičan je pogled u opus velikog autora koji se zanima za povijest Njemačke, anarhističke pokrete, ali prije svega za umjetnost erotike i njezine tajanstvene igre. Priča o Mariji Braun je rekonstrukcija nastanka Savezne Republike Njemačke, pranja mračne prošlosti Trećega Reicha, i priča o ekonomskom procvatu današnje velesile koji je zasnovan na vodećoj ulozi žene. Trümmerfrauen postavlja pitanje o tome kako su žene preuzele moć u poslijeratnoj Njemačkoj i kako su je iznova izgubile. Ostermeirova predstava u svoj svojoj teatarskoj jednostavnosti je posve drugačija od radova kakve smo navikli. Ovaj scenarij dvaput je postavio na pozornicu i s neviđenim uspjehom gostovao od New Yorka, Pariza, Atene, do – Zagreba. Uz dirljive melodramatske elemente, predstava nas suočava s pitanjem što se događa nakon rata i(li) ekonomske krize, te na kojim se principima može stvoriti novo demokratsko društvo. Hrvatska s demonima svoje starije i novije prošlosti, čini se idealna pozornica za Fassbinderovu tragediju.

Između kazališta i plesa, naturalizma i apstrakcije, predstave Toshiki Okade njeguju umjetnički izraz koji odvaja pokret od riječi. Nastavljač raskošne japanske tradicije koja teatar tretira kao sublimnu formu superiornu svakodnevici, Okada u svojem pismu kombinira visoki stil sa žargonima koje rabi generacija dvadesetogodišnjaka, iz različitih socijalnih skupina u Tokiju. Razvučen je, neartikuliran i cirkularan. Taj se argo kojeg koriste mladi, samo naizgled čini siromašan. Okada u njemu pronalazi tajna izražajna bogatstva, iskrenost i kompleksnost. I pokret je udvojen, iako oponaša način na koji se drže i ponašaju mladi, ovaj se gestualni jezik odvaja od osnove na kojoj je načinjen, te pretvara u čistu koreografiju. Uvijek su teme njegovih predstava izrazito aktualne, vrtoglavo umočene u kaos kapitalističke svakodnevice, od ekonomske krize, prirodnih katastrofa, ekoloških bombi, ratova, sve do provoda u noćnim klubovima Tokija. Vrijeme u predstavama prikazano je nelinearno, razlomljeno, poput beskrajnog proširenja sadašnjeg trenutka. I pokret je produžetak glumčeva tijela, poput govora koji se piše u prostoru, poput dodatka onom neizrecivom. Okadina biografija je dokaz k tezi Yvesa Michauda o umjetnosti kao pobjedi estetike svakodnevnoga. Studirao je ekonomiju dok se nije upoznao s radom Oriza Hirate i Bertolta Brechta, a u njegovom se radu osjećaju fini utjecaji Jarmuschevih i Wendersovih filmova.

Anne-Cécile Vandalem, redateljica je i autorica, koja na jednako istraživačkim osnovama kao i Okada, uranja u skrivene strane političke stvarnosti ujedinjene Europe, od Belgije od kuda dolazi, do Danske u koju smješta ovu predstavu. Na prvi pogled riječ je o skandinavskom krimiću. Sve je tu, od malog izoliranog mjesta, točnije otoka koji se zove Tristesses (Tuge), skromne obitelji mjesnoga pastora. Zatvaranje klaonice, tj. njezino pretvaranje u studio za propagandu, mijenja izgled maloga mjesta i narav obitelji koja postaje sve osim obična. Vandalemova svoj umjetnički proces zasniva na potrazi sličnoj detektivskoj, bilježi dokaze, predmete, dijaloge, slike, čita novinske članke, i od toga slaže politički triler koji zorno objašnjava uspon ekstremne desnice u današnjim društvima, i ulogu žena u njezinoj promociji. Rabeći kamere, živu glazbu, savršeno kadrirane prizore, odlično vođene glumce, Vandaleme donosi moćan val svježine u današnje kazalište.

Dubravka Vrgoč i Ivica Buljan
umjetnički ravnatelji Festivala svjetskog kazališta