VRTOGLAVICA UMJETNOSTI

Da kazalište može izazvati pravu vrtoglavicu, pokazuje nam brazilska redateljica Christiane Jatahy s predstavom „Što ako su otišle u Moskvu”. Jatahy napada posvećeni ruski klasik „Tri sestre” efektom ogledala. Početak 20. stoljeća prenosi u naše danas, paralelno orkestrirajući kazališnu i filmsku verziju. Publika će vidjeti dva umjetnička čina, stvarni i virtualni, a kompletan dojam spaja se tek kad se odgledaju oba dijela.

Bez obzira na odabrani red, kazalište i kino su komplementarni, donose elemente razumijevanja ili emocija koje nedostaju onom drugome. Teatar Christiane Jatahy prostor je za senzacije: u živoj izvedbi osjećamo se bliže akciji, likovi iz brazilske svakodnevice opipljivi su – na sestrinskom nas rođendanu Irina poziva da s njima podijelimo tortu i zaplešemo na pozornici. Film nam daje bolji pristup gestama, skrivenim zakutcima i zatomljenim emocijama.

Gdje je u svemu tome Čehov kojeg poznajemo? Prekrasne glumice (i glumci) Julia Bernat (Irina), Stella Rabello (Maša) i Isabel Teixeira (Olga) izražavaju s intenzitetom svaki trenutak te velike potrage za ljubavlju, te želje da se pobjegne, taj san o boljemu svijetu.

Između pokreta kamere, ploča koje se vrte, čujemo rafale smijeha i glasova, gledamo slatko pomahnitao ples, pukotine očaja, te trenutke milosti i tišine. Vlažne ženske oči i usne koje dršću na ekranu, otkrivaju nam jednako rusku i brazilsku dušu, univerzalnu dušu. A gledatelj čita svoju sudbinu u neizvjesnosti tih triju čudotvornih sestara - sve do konačnoga čarobnog trenutka kad prelaze na platno kako bi ujedinile različitu publiku.

Rezo Gabriadze pjesnik je na raznovrsnim instrumentima: on piše, crta, kipari, izmišlja, slika i muzicira. Njegovo kazalište, koje je osnovao 1981. u Tbilisiju, upoznali smo u predstavi “Bitka za Staljingrad” koja se svakom gledatelju duboko usjekla u pamćenje. Gabriadze je majstor lutke i objekta: njegove figurice izranjaju među slikovitim objektima koji ih karakteriziraju. U svijetu u kojem je sve manje humora i osmijeha, on nam u goste dovodi izgubljeno djetinjstvo.

Opipljivom magijom razvija sjećanje na stvarnost Sovjetskoga Saveza, a glavna je junakinja lokomotiva Ramona, optimistična, znatiželjna i živahna, koja se zaljubi u čvrsti čelični stroj po imenu Ermon. Na svojim putešestvijama susreću cirkus i njegovu družinu akrobata, magične žonglere, koji okružuju tu prekrasnu željezničku romansu.

Predstava „Ramona“ može se opisati kao slijed malih čuda: vlakovi idu uz zviždanje, vidimo upaljene prozore u mraku. Linija svjetlosnih valova koji se uzdižu i padaju, oživljava tajanstvo Gruzije. Junakinja Ramona osobito je častna, graciozna i ženstvena, a njezin dragi motor Ermon muškarac napete aktivnosti.

Minijaturni akrobati - muškarci ili žene - lutke izgledaju kao da lete u zraku, a cirkuski šator napet je nitima. Uz prateći zvuk snimljena glasa, manipulatori nam nude svu osjetljivu i suptilnu umjetnost lutaka na žici. Glazbom i pjesmama scene su međusobno povezane, priča se približava osjećajima, a nudi jasne slike koje stanuju u našem podsvjesnome, između prošlosti i sadašnjosti.

I Emma Dante osvaja intenzitetom emocija, ona vješto hvata za srce i dušu, do te mjere da nakratko zaboravimo na kaos i žurbu u kojima živimo. Iz kazališta izlazimo bez riječi, sami sa sobom, svjesni da smo bili svjedocima prastare čovjekove borbe za preživljavanje i mrvu sreće. „Sestre Macaluso“ pripovijedaju nam o okupljanju sedam sestara. Nakon pogreba jedne od njih, koji ih je iznova sjedinio, odbacuju korotno ruho, odijevaju šarene haljine i kupaće kostime, prisjećaju se djetinjstva. Naoružane mačevima i štitovima, poput vitezova iz tradicionalnoga sicilijanskog kazališta oživljavaju tragične uspomene i važne životne događaje – vraća im se siromah otac, zaštitnička majka, rođak koji je umislio da je Maradona. Taj svijet podsjeća na gorko i gordo djetinjstvo iz romana glasovite Elene Ferrante. Iako se Emma Dante škrto koristi govorom, te uglavnom prolazi kroz tišinu i pokrete tijela, koji su nevjerojatno precizno koreografirani, njezini redateljski potezi duboko su poetični.

Ideja predstave “Blockbuster“ manipulacija je kombiniranjem podataka iz najpoznatijih američkih filmova. Filmovi su reducirani na mini sekvence i pričaju potpuno novu priču, nalik trileru inspiriranom Pikettyjevom analizom globalnoga kapitalizma i njegovih perverzija. Tim se postupkom koristio američko-švicarski umjetnik Christian Marclay i osvojio Zlatnoga lava na Biennaleu u Veneciji 2011. godine za svoju izvrsnu filmsku instalaciju.

Prepoznajemo antologijske scene u kojima glume Michael Douglas, Sean Penn, Brad Pitt, Tom Cruise, Julia Roberts, ali u ovoj urnebesnoj kazališnoj kuhinji oni kroz glasove glumaca i zvukove koje proizvode glazbenici, zapravo igraju belgijske političare.

„Blockbuster“ je velika i snažna politička priča o našem svijetu krize i rastućim nejednakostima, s pogledom u neizbježnu revoluciju koja će se roditi među sve većim brojem onih isključenih. Predstava postavlja ozbiljna pitanja u naglašenome ironičnom i smiješnom tonu.

Dubravka Vrgoč i Ivica Buljan