english KUPI ULAZNICE

PRAVO NA STAV

Suočavanje sa smrću

Thomas Ostermeier i Henrik Ibsen! Taj tandem osvaja pozornice skoro dva desetljeća. Spomenimo Noru koja stoji na početku tog niza, a gostovala je na inauguracijskom Festivalu svjetskoga kazališta, Borkmana i Heddu Gabler, i sad evo Neprijatelja naroda. Ostermeier je središnji mislilac europskoga repertoarnog kazališta. Njegove predstave transponiraju oštrinu i pravovremenost Ibsenova jezika i njegovih implikacija u srce našega svijeta i u središte naših života. Ibsenova misao i kritički um preneseni su snagom, inteligencijom, energijom i stavom prilagođenima sadašnjosti. Ostermeierovi glumci podsjećaju nas da pojedinac još uvijek ima pravo na stav u svijetu divljeg kapitalizma, kojega je cilj profit, a ne dobrobit čovječanstva. Neprijatelj naroda analizira sve nejasnoće i viškove sukoba između općeg i privatnog interesa, istine i laži, strasti i razuma, većine i manjina, i potpuno dovodi u pitanje funkcioniranje naše demokracije. Istine se pišu i brišu u svijetu koji se mijenja, ali pohlepa i beskrupuloznost su iste 1882. i 2019., onda i danas događaju se skandali u kojima su ekonomski interesi izopačili javni i privatni život.

Dr. Stockmann otkriva da je izvor koji hrani grad otrovan obližnjim tvornicama, želi odmah objaviti istinu i započeti raditi na zaštiti zdravlja gostiju. Njegov brat, visoki općinski dužnosnik, brine se o svojoj koži, spreman je na sve manipulacije kako bi se afera zataškala, pod krinkom da želi zaštititi grad - a samim tim i narod, koji bi tada bio lišen svoga glavnog resursa.

U Ostermeierovoj režiji dr. Stockmann je mladi idealist koji u slobodno vrijeme prima prijatelje buntovnike i novinare. Pjevaju Changes Davida Bowieja, zaklinju se kako žele promijeniti stvari, ali kukavištvo jednih i pokvarenost drugih učinit će njihovo zborovanje šupljom riječi. Pitanje predstave je možemo li stvarno djelovati na svijet i možemo li biti nešto drugo nego pasivni gledatelji? Zato se na pozornicu poziva publika sa svojim svjedočanstvima.

Otkad se 1996. pojavio film Lomeći valove danskog redatelja Larsa von Triera, ta priča smještena u hermetičnu zajednicu natopljenu protestantskom religijom na sjeverozapadnoj obali Škotske početkom 70-ih, ne prestaje nadahnjivati umjetnike i široku publiku. Zgoda o mladoj Bess koju stradali muž podaje drugim muškarcima, posuđena je iz melodrame, ali posjeduje i strogost, mističnost filmova Carla Theodora Dreyera, s kojim se Lars von Trier često uspoređuje. Tezu o okrutnosti koja se rađa iz ljubavi, Myriam Muller prikazuje kombinacijom snimljenih i igranih prizora, Ta filmska glumica i kazališna redateljica pripadnica je novoga vala umjetnica čija zanimanja nadilaze uobičajene strukovne i žanrovske standarde.

Posljednjih nekoliko sezona, od predstava Alaina Platela, Mohameda El Khatiba do romana Michela Houellebecqa, ispituje se tretman smrti u razvijenim društvima. Kolektiv Rimini Protokoll postavlja pitanje kako se kazalište suočava sa smrću. Daleko od morbidne privlačnosti, prikazuju ljudsko iščeznuće, igraju se s tragovima koje su ljudi ostavili za sobom. Fotografije, videozapisi, snimke i predmeti dragi protagonistima, daju supstancu ovoj sonati, bacajući nered među nas žive. Predstava se igra bez glumaca, u zgradi koju čini osam soba, i bliska je instalaciji suvremene umjetnosti. Nije slučajnost da je ovo djelo nastalo u Švicarskoj, zemlji koja prednjači u prakticiranju eutanazije.

Publika se kreće u malim skupinama kroz osam soba ispunjenih sretnim ili bolnim uspomenama i otkriva predmete, tragove, namještaj ili mirise koji pripadaju glavnim junacima. Tu su dokumenti, audio svjedočanstva i poruke izravno upućene javnosti. Pored osobnih svjedočenja, Nachlass dovodi u pitanje teme poput medicine budućnosti, sjećanja, nematerijalne baštine. Navodi nas da se pitamo o vlastitoj smrti, o načinu na koji želimo organizirati svoj odlazak.

Dubravka Vrgoč i Ivica Buljan
umjetnički ravnatelji Festivala svjetskoga kazališta